Nedjelja - 17.5.2020.

Ljubljeni u Kristu!

Danas vam želim govoriti o Duhu Svetomu. O Duhu kojega je Krist obećao, Duhu kojega su apostoli iščekivali. Kaže nam sv. Ivan u svom Evanđelju koje smo upravo poslušali: “I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek.” - zašto Branitelja? Zato što je naša obrana u Bogu. Mi, kršćani - svaki od nas, poslan je ovome svijetu sa zadatkom - davati razloge nade koja je u nama. Širiti Radosnu Vijest. Propovijedati Krista. Riječima, djelima, nije bitno - bitno je samo da se Krist proslavlja u nama. A kako znamo: “Nije sluga iznad Gospodara, niti učenik iznad Učitelja”. Ako su njega mrzili, i nas će. Ako su njega prezirali, i nas će. I baš zato Krist nam obećava Branitelja - da ne polažemo nade u sebe i svoje snage, da se ne uzoholimo, već da se poput djece predamo Njegovoj milosti i providnosti koja će nam biti obrana.

Nadalje, Ivan nam govori: “Dati će vam Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je”. Zašto svijet ne može primiti Duha Istine? Zato jer ljubi laž. Jer je istina teška, jer istina boli. Istina zahtjeva odricanje. Istina zahtjeva promjenu. Laž je naprotiv lagana. Ona je udobna. Lako je lagati sebi o tome što je ispravno, što je dobro. No mi poznamo Istinu - ona nam se očitovala u osobi Isusa Krista koji je sam za sebe rekao: “Ja sam Put, Istina i Život”. I ta Istina sada prebiva u nama, mi smo njeni svjedoci - kao što smo i svjedoci Isusa Krista, kao što smo tijelo čije je on Glava. Crkva - ne samo ja, ili župnik, ili biskup - svi mi - svi smo dio toga tijela. Svi smo nositelji te istine, njeni svjedoci. 

No bitno je spoznati - Duh Sveti koji nam je dan već po krštenju, i čijim smo znakom opečačeni na krizmi, on je djelotvoran samo u čistu srcu. U srcu koje ljubi, koje se daje. Bog nam želi dati samoga sebe - i to i čini: po Euharistiji daje svoje tijelo i krv, po ispovijedi daje svoje milosrđe, po bolesničkom pomazanju zdravlje duše i tijela, po krizmi svoje naravne darove… Ali on, poput gosta koji kuca na naša vrata, može dati sebe samo onima koji su ga spremni primiti - onima koji na zvuk kucanja otvaraju svoja vrata. Apostoli su bili spremni - na dan Pedesetnice, stajali su okupljeni u sobi, molili, u Duh Sveti je na njih sišao poput dragoga gosta. No, stojimo li mi jednako pripravni? 

Koliko često - za nas blagdani postaju samo izlikom za bolji obrok, za druženja - prazna forma. Božja ljubav - i ljubav prema bližnjemu također - postali su samo prazni pojmovi koji se tu i tamo čuju, bez značenja, bez života. A Duh Sveti djeluje upravo po toj ljubavi. On je, kako reče sv. Ivan Evanđelist: Duh Istine, a istina djeluje upravo po ljubavi. Sveta Tereza Benedikta od Križa govori nam: Ne prihvaćajte ništa kao istinu ako joj nedostaje ljubavi, i ne prihvaćajte ništa kao ljubav ako joj nedostaje istine. Bog je ljubav. Bog je istina. I mi smo pozvani biti upravo svjedoci istine u ljubavi u ovome svijetu. To nam govori i ovo evanđelje: “Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati." Tek kad te riječi zažive u nama, Duh Sveti moći će se nastaniti u nama kao što se nastanio u apostolima. Tada, tijelo Kristovo koje primamo na svetim misama nastaniti će se u nama kao živim svetohraništima, i mi ćemo uistinu biti svjetiljke koje svijetle u noći ovoga svijeta. 

Hoće li to biti lako? Naravno da ne. Put kršćanina put je križa, isti put kojim je prošao naš Gospodin. No taj križ - to je slatki teret. Samo zamislite - tko ga nasljeduje, sigurnim koracima stupa prema Nebu. Prema Bogu samome, prema onom koji nas je za sebe stvorio, i koji nam želi dati sebe, i svu nasladu sa time. Imati Boga za Oca, biti njegovo dijete, biti baštinik takve i tolike nagrade… Kako se netko ne bi obradovao kad samo na to pomisli? Kako ne bi sigurnim koracima gazio naprijed, po svom trnju - kada je naša nada u nebesima vječna? Svaka bol, svaka poteškoća, samo je treptaj oka… teška je danas, sjećanje je sutra, no Gospodin - on s nama ostaje zauvijek. Obećanje koje je Crkva primila od Krista nema svršetka. Zato sv. Ivan i govori: “Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je”. U nama je. U nama ostaje. Sve dok mi ostajemo Kristovi, on ostaje dio nas, i svaki od nas baštini Boga samoga.

I zato, želim vas sve pozvati riječima sv. Pavla: Čeznite za višim darima. Čeznite za nadom koja je vječna. Tražite Gospodina, tražite nebesko kraljevstvo. Tražite vječnost i ne bojte se: Bog ne uskraćuje svojih darova onima koji ga traže. Možda će nas staviti na kušnju, možda će nam se činiti i da ne odgovara danas, sutra… ali u tren kad i ne očekujemo, odgovoriti će, i kad odgovori, to možda neće biti onda kad smo to željeli, ali biti že onda kad smo to trebali. Jer On pozna naše potrebe, pozna nas i zna kad i što nam treba… Ne bojmo se tražiti - jer govori nam knjiga Otkrivenja: “Ja ću žednomu dati s izvora vode života zabadava. To će biti baština pobjednikova”. Žeđajmo za tom vodom, i on će ju dati - zabadava. Dati će ju jer nas ljubi. Dati će nam svoga Duha. Dati će nam sebe samoga.